Sela koja polako nestaju

 Sela koja polako nestaju

Najnoviji statistički podaci ukazuju da pojedina sela u beranskoj opštini bilježe izraženo iseljavanje stanovništva. Sve više je domaćinstava u kojima žive stariji. Mladi odlaze na školovanje u gradove i u sela se više na vraćaju. Mjesna zajednica Šekular iz godine u godinu suočava se sa sve izraženijom migracijom lokalnog stanovništva. Ova MZ sedamdesetih godina brojala je preko 1500 stanovnika, danas ih ima jedva nekoliko stotina i to u svim zaseoicma: Ulica, Mezgalje, Ćetkovići, Orah, Radmuševići, Laze, Tomovići, Spalevići, Bulići i Rmuši.

Mještanin ovog sela, penzionisani profesor Blagoje Šarić, sa nostalgijom se sjeća vremena kada je selo vrvilo od života i mladosti.

„Imali smo školu, poštu, ambulantu, kafane, prodavnice, pekaru, ciglanu, stanicu policije, a sami smo proizvodili struju. Bili čuveni po stočarima kojima smo se ponosili. Sela su bila puna naroda, a škole pune djece. Sada toga nema, narod je otišao za nekim boljim životom. Ostali su rijetki, koji se trude da sačuvaju selo, vrijedno rade, ne daju da selo potpuno izumre. Radujemo se ljetu, kada u selo dođu oni koji žive u gradovima. Selo tada oživi, čuje se smijeh, dječija graja. U sela se nije ulagalo, nije se vodilo računa o seljaku, sasvim je sigurno da su pogrešna strategija za razvoj sjevera i nebriga društva u cjelini za naša sela doveli do ovakvog stanja“, kaže Šarić.

Foto: Blagoje Šarić

Kroz Osnovnu školu  „Vukajlo Kukalj“ u Šekularu  prije pet decenija prošlo je oko 400 učenika, među njima mnogo je uspješnih ljudi, profesora, doktora, inženjera… Ove godine u cijeloj školi ima jedva tridesetak đaka. Mještani su saglasni da je nebriga društva u cjelini uzročnik što se narod iz Šekulara odselio u neke druge razvijenije sredine.

Mještani Šekulara kažu da im je teško da ovo vrijeme upoređuju sa prošlim vremenima.

 „Djece je malo, nema momačke i djevojačke pjesme, na koju smo navikli. Nema veselih kola. Počeli smo da se okupljamo samo kad neko umre“, saglasni su oni.

 I medju onima koji su ostali sve više je onih koji smatraju da je teško živjeti u ovakvim uslovima. Nadaju se da će njihova djeca živjeti negdje gdje je život lakši, nije im lako da o tome govore, kažu da je teško kad ispred neke kuće prestane da „gori“ sijalica. A sve više je takvih kuća.

Foto: Blagoje Šarić

Mještani Šekulara sjećaju se kada su do grada i nazad saobraćali autobusi po nekoliko puta dnevno i svi su bili puni putnika. Danas putnike prevozi samo jedan kombi, s tim što je i on uvijek poluprazan. Nekad su radnici išli da rade u fabrikama, danas nema ni fabrika, ni mjesta gdje se može raditi.

„ Sela su počela da propadaju uporedo sa zatvaranjem fabrika. Tako smo izgubili i radnika i seljaka. Zato je Šekular danas ti gdje jeste, na rubu izumiranja“, kažu mještani.

Ni zgrada zadružnog doma nije odoljela zubu vremena. Mjesto koje je nekad zapošljavalo pedesetak radnika, u kome se nalazila poljoprivredna zadruga, srušila se pod težinom snijega koji nije imao ko da očisti.

Mještani ovog beranskog sela ipak se nadaju da će nadležni pomoći da selo opet oživi, obezbjeđujući bolje uslove za život.

Avatar

Violeta Jašović

Pročitajte još