Kristina Babić : Pjesnički zanos je najveća nagrada za onog koji piše

 Kristina Babić : Pjesnički zanos je najveća nagrada za onog koji piše

U stihovima naše sagovornice protkana su najinspirativnija osjećanja. Njena poezija je odraz njene ličnosti, a ona je kao rijeka Lim u čijim talasima nalazi inspiraciju, divlja, hrabra, odvažna, s jedne, a nježna i kristalno čista sa druge strane. Kristina Babić, student medicine iz čijeg pera izlaze najdivniji stihovi odgovorila je na naša pitanja.

Rođena si u Beranama, a do srednje škole živjela u Andrijevici. Ispričaj nam nešto o svom djetinjstvu.

  • Vjerujem da će priče o djetinjstvu tek poteći iz mog pera, ali, eto, pored uobičajenih igrica i interesovanja koja ima jedno dijete, ja sam i dosta rano počela da čitam, te se rado prisjećam prvih pročitanih knjiga i naučenih stihova… Vjerovatno se već tada rodila ljubav između riječi i mene, a kada je trebalo da biram, uvijek sam birala knjigu ispred igre.
Foto : Privatna arhiva

Govoriš da inspiraciju nalaziš u talasima Lima i vrhovima Komova. Čarolija prirode budi damare inspiracije. Kako su izgledali tvoji pjesnički počeci?

  • Priroda je moja najveća inspiracija. S obzirom na to da sam odrastala na vodama Lima, te slike su se nekako provukle kroz stih, koji nisam ni tražila ni očekivala. Najljepše stvari otpočnu tako… nenadano i neusiljeno. Moram priznati da sam bila dosta stidljiva u početku, jer poezija ne prašta laž i polovičnu istinu, ona vas tjera da se u potpunosti ogolite i da se takvi predstavite čitaocu, a to nije ni malo lako. Vjerovatno da je to cjeloživotni posao.

Jesi li imala strah od toga kako će čitaoci ocijeniti tvoje stihove?

  • Naravno, uvijek je prisutna ta vrsta straha. Pjesnik piše zato što mora, dato mu je da razumijevanje sebe i svijeta postiže možda jedino posredstvom stiha, jedino tada može raspetljati emotivno klupko i razbistriti vječitu misaonu izmaglicu i stalno traži prihvatanje za ono što osjeća, a ono dolazi u vidu reakcije čitalaca. Svi mi koji pišemo, potajno se nadamo da će reakcija biti pozitivna i da ćemo naći put do ljudi, to nam je kao neka potvrda da je ono što pišemo validno, da su naše poruke prenijete i naši osjećaji da su prihvatljivi i univerzalni. Poezija nas vraća među ljude, onda kada mislimo da smo sami i neshvaćeni. Taj momenat povezivanja sa čitaocem, to je ono što vrijedi svakog truda. To je mjera po kojoj provjeravate koliko ste iskreni i autentični.
Foto : Privatna arhiva

Čest motiv u tvojoj poeziji je čežnja. Nekada je direktno istakneš, nekada se naslućuje. Za čim čezne mlada pjesnikinja?

  • U  prošlosti sam najviše čeznula za slobodom, jer čovjek ne trpi ograničenja, dok nisam shvatila da jedina ograničenja stanuju u umu i da je  na meni da otvorim oči kako bih bila konačno slobodna. Od tada je čežnja postala samo jedan od tonova u mojoj melodiji.

Putevi poezije su nepredvidivi. Gdje želiš da te odvedu?

  • Željela bih da me poezija odvede do potpunog poznavanja i razumijevanja čovjeka, prije svega. I do stanja svijesti u kom će sve biti kao u – pjesmi, idilično i prepuno ljubavi, lagano i lepršavo… Stvaranje svijeta nalik tome je uloga pjesnika. To je pjesnički imperativ.

Mada, sam kreativni proces je svakog puta priča za sebe i jedinstveno iskustvo. Taj pjesnički zanos je najveća nagrada za onog koji piše.

Foto : Privatna arhiva

Molim te završi ovaj interviju svojim stihovima.

  • S obzirom na to da sam rekla da je priroda moja najveća inspiracija, pozdraviću vas stihovima, koji su inspirisani upravo prirodom i njenim vapajem da je sačuvamo.

(…)

Evo me,

gledam kako kamen o kamen se ljubi,

gledam kako se grčevito stišću i ne daju,

jer gdje je čovjek ruke svoje stavio,

gdje je čovjek prstima svojim raskopao mokru,

plodnu zemlju,

tu se kamen pretvori u prah,

tu se voda vodi više ne vrati,

tu se omeđeno nebo nikada više s travom ne poljubi.

Gledaj kako ovdje ni vrijeme više ne postoji,

na međi dvije rijeke,

ja,

dijete ove zemlje,

ja,

žena bosih stopala,

ratnica sa zelenim bojama preko suncem pomilovanih obraza,

slušam breze kako govore

i dišem poslednju nježnost

koju mi trava daje,

milujući korake kojima je gazim,

srećna što živi svoju svrhu…

Gledaj kako se pretaču ljepote

jedna u drugu,

i kako jedno bez drugoga niti postoji,

niti ima smisla…

Kada ćeš se probuditi čovječe?!

I kada ćeš se sam sa sobom pomiriti,

čist kao suza…

Kristina Babić

Avatar

Portal Berane

Pročitajte još