Edo Murić, naše gore list, ljepotu umjetničkog stvaralaštva prezentuje svijetu

 Edo Murić, naše gore list, ljepotu umjetničkog stvaralaštva prezentuje svijetu

Edo Murić, naše gore list, umjetnost stvara i prezentuje svijetu. Rođen je u Rožajama a već 20 godina živi i stvara u Beču gdje se obrazovao iz oblasti filma i teatra. Takođe, piše naučne tekstove, filmske analize, romane… Uspješan je i u produkciji a iza njega su brojni kako književni tako i filmski projekti kojima se predstavio na mnogim svjetskim događajima. O stvaralaštvu, životu i radu u Beču ali i svemu onome na čemu trenutno radi, Murić je govorio za FOS.

Smrt Murnaua“ – moderna priča sa progresivnom porukomPored mnogobrojnih aktivnosti kojima je okupiran u domenu stvaralaštva, posljednji veliki Murićev uspjeh odnosi se na roman „Smrt Murnaua“, koji je posvetio poznatom njemačkom režiseru iz nijeme ere filma. Roman je napisan na engleskom a uskoro možemo očekivati da bude preveden, te dostupan i našoj publici. Kako su filmska teorija i istorija dio njegovog faxa bilo je, kaže, za očekivati da se u jednom trenutku „susretne“ sa ovim stvaraocem te mu posveti redove knjige.„Uglavnom poznat kao režiser jednog od najranijih horor filmova, Nosferatu, on je ustvari svojim ekspresionističkim remekdjelima i kasnijim dramama ostavio jak uticaj na čitavu svjetsku kinematografiju. Sve to na stranu, ono što sam saznao o njegovom životu, sva ta poetska simetrija njegove tragične sudbine, kao i činjenica da je stvarao tokom jednog od meni najinteresantnijih umjetničkih momenata, takozvane ‘vajmarske renesanse’, učinilo je da se bacim na istraživanje njegove biografije, prvo više radi sopstvenog zadovoljstva, a potom kao osnovu za roman”, počinje Murić priču za FOS pojašnjavajući da se rad na knjizi dešavao u dvije etape.Nakon višegodišnjeg istraživanja sve se intenziviralo tokom 2015. godine, kada je napravio prvi siže romana na nekih sedamdeset strana koji je, kako navodi, više naličio filmskom scenariju.“Nakon toga sam prešao na neke druge projekte, a Murnau se vratio neke četiri godine kasnije. Pisanje romana započeo sam u decembru 2019., prilikom višenedjeljnog boravka na Kanarskim ostrvima. Ustvari, početak samog pisanja se desio slučajno. Odluku sam donio u avionu, prilikom nadlijetanja magičnih vulkanskih masiva, približavajući se Tenerifima. To me je podsjetilo na to da se najveći dio radnje romana dešava u donekle sličnom krajoliku – na vulkanskim ostrvima u Francuskoj Polineziji, poput Tahitija i ostrva Bora Bora. Sva ta razmišljanja probudila su kreativni žar u meni. Tada se rodio i naratorski glas i ideja da roman bude pisan iz perspektive Murnauovog sluge, kao i mnogi drugi elementi. Tokom boravka napisao sam dobar dio prve verzije romana. Po povratku u Beč nastavio sam pisanje usred covid-19 zatvaranja i sve je bilo gotovo do kraja narednog ljeta”, kaže naš sagovornik dodajući da se ovaj roman bavi neobičnim okolnostima pod kojim je Murnau poginuo, što se desilo pred samu premijeru njegovog posljednjeg filma, ali i kompleksnom relacijom sa ljudima koji su ga okruživali i samom prirodom umjetnosti, te relacijom umjetnika prema sopstvenom stvaralaštvu i prema smrti.“On je u Francuskoj Polineziji proveo par posljednjih godina svog života, radeći na filmu ‘Tabu’, u kom lokalni Polinežani igraju glavne uloge, a koji govori o mladom paru koji pokušava da se istrgne iz tradicionalnih okvira plemenske tradicije. Djevojka je proglašena za tabu, i biva namijjenjena starom poglavici. Njihov uzaludni bijeg, pri čemu se moraju suočiti sa modernim svijetom van njihovog ostrva, pretvara se u jednu tragičnu spiralu. Sama činjenica da neko prekrši tabu znači da je osuđen na smrt”, kaže Murić pojašnjavajući da je u pitanju jedna moderna priča sa progresivnom pa čak, moglo bi se kazati, evropskom porukom. Kao neko ko se u svojim radovima uglavnom dotiče pitanja identiteta, bilo na razini nacije, kolektiviteta, kulture ili ličnosti, ova tematika nije ni sada izostala.“Ona je smještena u okvire jedne drugačije kulture. I u samoj priči se javlja pitanje identiteta, jer se zapravo radi o sukobu između kulturne tradicije i individualizma, s tim što ta individua, koja je u bijegu od tradicije, ne izlazi dobro na kraj ni sa samom modernošću, koja je puna izazova i opasnosti. No tu je i sama činjenica da se Murnau, kao Evropljanin, upušta u sve to. Još tada je naišao na kritiku zbog svog pristupa. Da li je na njemu bilo da zauzima ideološki stav, ili da običajima Polinežana, koliko god oni nama izgledali nazadnim, priđe više dokumentaristički i otvorenog duha? Njegov saradnik na scenariju i kamerman, Robert Flaherti, jedan od ranih etno-dokumentarista, je smatrao da Polinežani nemaju istu individualističku potrebu kao Evropljani, i da film zbog toga nije autentičan, te da je Murnau na lokalnu priču nakalemio svoj njemački identitet”, cijeni sagovornik FOS-a.Pojašnjava da uz sve to dolazi i činjenica da je tokom snimanja Murnau i sam prekršio jedan tabu, jer je snimao na zabranjenom mjestu, čime je navodno osuđen na smrt.“Smrt mu se predviđala u više situacija i nevolja koje su ga zadesile tokom snimanja, i naravno, ubrzo se i desila u zagonetnoj automobilskoj nesreći, odmah po povratku u Ameriku.”Foto: Privatna arhivaRoman predstavio svijetu, uskoro će i domoviniIako stvaraoci uglavnom pišu na maternjem, a potom djelo prevode na različite svjetske jezike, kod našeg autora to nije bila situacija. Naime, roman je prvo napisan na engleskom, a tek sada radi na njegovom prevodu.“Tu je bilo više faktora. U vidu sam imao međunarodnu čitalačku publiku, što se pokazalo ispravnim, jer moji čitaoci dolaze iz čitavog svijeta. I praktično i kao poduhvat, prevođenje sa engleskog na maternji jezik je jednostavnije, nego da se to radi obrnuto. Tako da sam se odlučio da originalnu verziju napišem na engleskom, sa namjerom da ga kasnije prevedem. Već u vidu imam neke potencijalne izdavače iz regiona, tako da očekujem dosta brzo da se pojavi i kod nas. Možda već naredne godine”, iskren je Murić.Iako roman još nije stigao na naše tržište, publika je imala priliku da odlomak pročita na “Vavilonskoj biblioteci”, književnice Katarine Sarić koja je dala i književni prikaz Murićevog romana. Iako je davno otišao iz Crne Gore ne krije da redovno prati domaće izdavaštvo, te da podrška kolega i te kako znači.“Pratim dosta događanja i izdavaštvo u Crnoj Gori. Nikada i nisam izgubio vezu sa tim svijetom, jer sam i povremeno tokom godina učestovao u manjim projektima, sarađivao na člancima, kao recenzent, lektor, i tako dalje. Upoznat sam sa stanjem koje tamo vlada i činjenicom da je sve dosta vezano za političko djelovanje, što stvaraocu kojem je stalo samo do stvaranja, ne može da daje dobar ambijent. Možda baš i zbog toga ostajem mnogo vezan za sve stvaraoce u Crnoj Gori, mnoge od kojih dobro poznajem, i ne samo iz svijeta literature, već i slikarstva. Podržavam ih, i kada sam mogao u prošlosti podržavao sam ih kroz doprinos ostvarenjima nekih od njihovih umjetničkih projekata. Samim tim veoma mi je bitna i njihova podrška i saradnja.”Od divljenja Viskontiju i Kasavetesu do usavršavanja na Univerzitetu u BečuPored književnosti, dosta je umjetničkih oblasti koje fasciniraju Murića. No, po svemu sudeći, reklo bi se da su mu film i teatar prve ljubavi.“Želja da se bavim umjetnošću rodila se u meni veoma rano. Crtao sam od svoje treće godine, a ozbiljnije interesovanje je počelo kada sam imao pet godina, i kada sam upoznao prvog pravog umjetnika u mom životu. To je bila jedna žena, daljna rođaka, imenjakinja moje sestre, po imenu Dina Murić, koja je bila slikar i bavila se apstraktnom grafikom. Ona je početkom devedesetih otišla u Sjedinjene Države, i ne znam šta je s njom bilo, ali ja sam kao dječak godinama pokušavao da imitiram njene slike, kojih se veoma dobro sjećam, iako se više ne sjećam njenog lika”, navodi Murić dodajući:“Interesovanje za film je došlo ubrzo nakon toga. Možda je za to zaslužna i Televizija Crne Gore, koja je često vikendom preko dana prikazivala neke od najvećih filmskih ostvarenja. Vjerovali ili ne, na TVCG sam prvi put sa jedanaest godina gledao Viskontija i Kasavetesa. Moja interesovanje za film je išlo u tom pravcu. Školovanje u Beču je potom dodatno pospješilo ta moja interesovanja.”Boka Kotorska – pozornica za Murićeva filmska ostvarenjaPored „Svitanja” a potom i „Sibirskog sna“, Murićevih filmova koji su bili prikazivani i na pojedinim crnogorskim televizijama, trenutno radi na još nekoliko projekata. U fazi realizacije su i “Philosophus Autodidactus” ali i jedan austrijski film koji bi dijelom mogao biti sniman u Crnoj Gori.“Philosophus Autodidactus je kratki animirani film na kom radim već duže vremena. On je labavo baziran na filozofskom romanu iz dvanaestog vijeka, koji je napisao arapski teolog i filozof Ibn Tufail. To je jedno prilično moderno djelo, koje zagovara racionalnost i logiku. Postavlja tezu da je ljudski um samodovoljan, i da se razmišljanjem i logikom, a ne dogmom, dolazi do prosvjetljenja. Sama radnja je ustvari priča o čovjeku na pustom ostvu, koji postaje, kako sam naslov kaže, samouki filozof. U ranoj fazi razvoja je i igrani film, jedna emotivna drama o majci i kćerki, o oslobađanju od lanaca koje ljudi stavljaju sami sebi, pod uticajem traume i konflikta sa svojim najbližim osobama. Pošto volim da radim po svojim pravilima, odlučio sam da sam preuzmem produkciju, s namjerom da dobar dio filma snimam na crnogorskom primorju. Međutim, do tada može puno toga da se promijeni”, navodi sagovornik FOS-a koji pored svih navedenih projekata radi i na još jednom romanu koji bi 2022. trebalo da bude objavljen i čija se radnja iz miljea katoličkog sveštenstva dešava u Boki Kotorskoj.“Taj roman je u stilu magičnog realizma. Neću otkriti previše što se tiče radnje. U centru priče je mlada žena koja kroz neka kompleksna događanja u njenom životu radikalno mijenja životnu paradigmu, posebno kada se radi o poimanju ljubavi, ali i umjetnosti. Okruženje u kom živi, porodica i prijateljstva su vezana za taj katolički istorijat Boke, koji ste pomenuli. Moje interesovanje za taj milje dolazi još iz vremena kada sam kao tinejžer redovno čitao kolumne koje je za Monitor pisao pokojni Don Branko Sbutega. Kroz njegovo kuratorstvo bogate kulturne zaostavštine Boke, počeo sam da se interesujem za njenu istoriju, umjetnost i kulturu”, kaže Murić.Uporedo radi i na dramskom tekstu “Hitlerovo djetinjstvo” ali i stručnoj knjizi o japanskom alternativnom teatru.“Hitlerovo djetinjstvo” je scenario koji sam napisao prije nekoliko godina, a koji je trebalo da bude produciran od Vajta Hajduške, poznatog po saradnji sa austrijskim oskarovcem, Mihaelom Hanekeom. To je trebalo da bude trosatni istorijski film, međutim zbog političke kontroverze same teme producent se povukao. Biće objavljen kao dramski tekst, i nalazi se u posljednjoj fazi obrade. Knjigu o Shudžiju Terajami i avangardnom japanskom teatru sam napisao još 2014. Već duže čeka svoj red da bude objavljena, što će se uskoro i dogoditi. Iz svega toga se da zaključiti da većinu stvari koje radim, ne radim istovremeno, i sve se to dešava u nekim fazama i ciklusima, koji odgovaraju interesovanjima koja me zaokupe u nekom trenutku”, iskren je naš sagovornik.Austrija – dobar podijum za dosezanje umjetničkih ambicijaKada je u pitanju konkretno položaj umjetnika, Murić smatra da se kultura i stvaralaštvo često guraju u šine, te da postoji raslojavanje stvaralaštva po nacionalnosti, etničkoj i jezičkoj pripadnosti, čak i polu.“U tom smislu svuda je pomalo slično, i uvijek je tu borba da se pronađe svoje mjesto. Ali umjesto da se pokušavam uklopiti u neku od tih šina, mene je više interesovalo da ih transcendentiram. To je ujedno i tema gotovo svega čime se bavim. Ali naravno, kao jedno uređeno društvo, koje povezanošću sa svim državama svijeta, infrastrukturom, logistikom distribucije, velikim konzumom umjetnosti, a da ne pominjem samim osjećajem slobode koju nudi, Austrija je zasigurno jedan dobar podijum s kog se mogu doseći sve te umjetničke ambicije. Sve zavisi koliko je neko spreman da da od sebe”, iskren je sagovornik FOS-a.Iako pune dvije decenije živi van naših granica, kaže da makar jednom godišnje posjeti rodnu zemlju za koju ga vežu samo lijepi trenuci.“Najljepše uspomene su uvijek one iz djetinjstva. Momenti otkrivanja svijeta mašte, literature, druženja i prvih simpatija. Naravno, ovo sve je idealizacija. Lijepi momenti su svi oni koje ne pokušavamo da zaboravimo”, navodi Murić.Što se tiče razmišljanja o potencijalnom povratku i nastavku života u Crnoj Gori moramo, kaže, biti svjesni da se nikada ne zna šta život donosi.“Ja lično svakih nekoliko godina postavljam sebi to teoretsko pitanje. Pitam se da li je ambijent u Crnoj Gori postao dovoljno zreo, posebno poslije sticanja nezavisnosti. Čak i u osnovnom smislu, da li je ta zemlja sazrela u državu sa jakim institucijama i dozom ozbiljnosti i odgovornosti? A potom dolazi pitanje progresivnosti društva, koje je mjerilo mnogih stvari. Puno je na tom planu nestabilnosti i dvosmislenih poruka, uz jedan veliki nedostatak liderstva. Sekularnost društva, prava žena, LGBT osoba i drugih manjina, pa čak i briga za zdravlje građana su još uvijek na nezavidnom nivou, i uvijek se pravi jedan korak naprijed, a dva unazad. Lično gledano, ovo su više apstraktna razmišljanja, jer je u međuvremenu Beč postao moj dom, za koji me vezuju uspomene i gdje se već desio moj život”, iskren je sagovornik FOS-a.Kada je u pitanju prezentacija umjetnosti u Crnoj Gori, definitivno bi kaže, kada uslovi to dozvole, organizovao neki događaj. Pred nama je uostalom vrijeme i dosta lijepih mogućnosti da se to postigne a naš sagovornik voli da, kako kaže, ponekad svjesno i sam sebe iznenadi kako po pitanju stvaralaštva tako i želja.

Avatar

Portal Berane

Pročitajte još