GolubovićPopović:Vršnjačko nasilje je problem čijim rješavanjem se mora baviti čitavo društvo

 GolubovićPopović:Vršnjačko nasilje je problem čijim rješavanjem se mora baviti čitavo društvo

Primjeri vršnjačkog nasilja, nažalost sve su češći među djecom osnovnoškolskog i srednjoškolskog uzrasta. Deca prije svega u porodicama uče kako da se odnose prema drugima, iz odnosa koji od samog rođenja stvaraju sa svojim roditeljima. Nemili  dogadjaj  u  Baru,  još jedna je  prilika  da se ukaže  na  pojavu  vršnjačkog  nasilja u  našem  društvu, kao i da se se apeluje na sve nadležne , kako bi se zajedničkim učešćem svih karika društva ovom problem stalo na kraj, smatra mr Ana Golubović Popović, klinički psiholog, sistemski porodični psihoterapeut.  

“Shodno svim promjenama u svakodnevnom životu, pod novonastalim  okolnostima, odnosno promjenama  u  svim  životnim  oblastima smatram da se ne  isključuje  pojava  nasilja, šta  više   sigurna sam  da je  u ovim  okolnostima nasilje, nažalost, u porastu. Život koji onemogućava socijalne kontakte i remeti svakodnevnu rutinu – izaziva frustraciju kod svih. Posebno kod onih koji su skloni da se nasilno ponašaju. Takvi  pojedinci će svoju agresiju, tenziju, ispoljiti i isprazniti na slabijima od sebe .Istraživanja  pokazuju da se  nasilje povećava u toku i nakon vanrednih i prirodnih katastrofa. Već je očigledno da se kod  mladih   bilježi značajno veća učestalost nasilja”, smatra Golubović Popović.

Ona dodaje da društvo ima veliku odgovornost  i  obavezu  da  prati  i  reaguje  na  sve  oblike  nasilja  koji  od  pojedinih  slucajeva  vrlo  brzo  prerastu  u  pojavu  učestalijeg  nasilja u  svim  svojim oblicima. 

“Kada  govorim o  oblicima nasilja pomenuću  da su  to: verbalno nasilje – izgovaranje ili pisanje okrutnih izjava, socijalno nasilje – obuhvata izbjegavanje, ignorisanje, isključivanje djeteta iz društva, širenje ružnih tračeva, psihološko nasilje – preteći pogledi, praćenje, zastrašivanje, ignorisanje, fizičko nasilje – tuča, guranje, rušenje, šamaranje, digitalno nasilje – nasilje koje se odvija putem društvenih mreža, SMS poruka, četa i internet sajtova, seksualno nasilje – nepristojno i neprimereno dodirivanje po intimnim delovima tijela, kao i dobacivanje vulgarnih komentara ,tipičnije za doba puberteta”, naglašava Golubović Popović.

Nasilje  nad  djecom i  medju  djecom  nije   rijetka  pojava u našem društvu, ističe ona, i dodaje da   postoje  razni  oblici  nasilja za koje nijesmo  ni  svjesni  da se  vrši  nasilje.

 “Iako većina ljudi nasiljem smatra isključivo tjelesni napad i prijetnju, nasilje ima još mnogo drugih „lica“: napad, udaranje, guranje, gađanje, šamaranje, čupanje, zaključavanje, pljuvanje, ali i ogovaranje, nazivanje pogrdnim imenima, ismijavanje, zastrašivanje, izrugivanje, zanemarivanje i isključivanje iz grupe, zabranjivanje sudjelovanja u aktivnostima, oduzimanje stvari i novca, oštećivanje tuđih stvari, naređivanje, zahtijevanje poslušnosti, dovođenje u podređeni položaj, spolno uznemiravanje i zlostavljanje… sve je to nasilje! Nasilje se događa na ulici, u školi, u  porodici”, ističe ona

  Golubović Popović naglašava da je zato  neophodno  biti  u  stalnom  kontaktu sa djecom  i  slušati  ih,  jer  oni  najbolje  poznaju  svoje  vršnjake  i  njihov  nivo  razmišljanja  i  reagovanja.  “Primjera  radi  zabrinjavajuća  je   činjenica   snimanje   osuđujućeg  akta  nasilja  koji  nije sniman  kao  ukaz na   neadekvatno  ponašanje  već  radi  demonstracije   priče dana  i  izraza   savremenog  komuniciranja  na  društvenim mrežama. Ova  pojava  govori  o  odnosu  djece  prema  nasilju i o  tome da  je  postalo  „moderno“ ponašati se agresivno, a svjedoci smo gledajući ovaj  snimak da  nije  bilo  djece  koja su  se  usprotivila   takvom  aktu ,  vec   nažalost  komentarima  podržavaju  maltertiranje i pridružuju se istom  činu, što  je  zabrinjavajuće”,kaže Golubović Popović.

Ona kao važno ističe to da djeca i mladi ponekad nasilje smatraju „samo malo grubljom igrom“. “Nasilje nije igra jer igra podstiče razvoj pojedinca dok nasilje otežava i usporava psihički i fizicki razvoj. Nerijetko iz takve „igre“ pojedinci izađu povrijeđeni”, ističe Golubović Popović.

Dijete koje čini nasilje nerijetko dolazi iz disfunkcionalne porodice. Pri čemu,smatra psihološkinja  nema veze kog su obrazovnog i materijalnog statusa roditelji, već je bitno koliko pažnje posvećuju svom djetetu i koliko ga poznaju.

“Pored toga, nije nezanemarljiva ni činjenica da je i dalje visok stepen upotrebe psihičkog i fizičkog kažnjavanja u vaspitanju djece u CG .Na temelju proučene literature na temu nasilja među vršnjacima u različitim dijelovima svijeta zaključujemo da je vršnjacko nasilje globalni problem. Ipak, iako se pojavljuje u svim zemljama svijeta, u nekim zemljama postotak vršnjačkog nasilja je vrlo visok Sudan, Brazil, dok je u drugim zemljama znatno niži Finska. S obzirom na navedene vrijednosti  postotak vršnjačkog nasilja možemo zaključiti da ipak postoji povezanost između ta dva činioca, odnosno da razvijenije države imaju manju stopu vršnjackog  nasilja za razliku od manje razvijenih država gdje je taj postotak puno veći.

 Itekako to možemo prvenstveno povezati s ekonomskom situacijom u tim državama, odnosno razvijenije države koje su ujedno bogatije, s obrazovanijim stanovništvom i visokim životnih standardom provode brojne preventivne programe i projekte u svrhu smanjenja vršnjačkog nasilja i ulažu novčana sredstva u kampanje protiv nasilja, pa je samim time svijest o nasilju i problem nasilja sagledan kao društveno neprihvatljiv oblik ponašanja.

S druge strane, slabije razvijene države koje nemaju toliko finansijskih mogućnosti,  imaju  i manje obrazovano stanovništva i manji stupanj razvoja uopšteno , manje provode takve programe ili su ti programi tek u začecima pa još nisu vidljivi konkretni rezultati. Uz to, slabije razvijene države osim manjih finansijskih  mogućnosti karakterise  često tradicionalna društva kojima je nasilje u nekim oblicima prihvatljiv oblik ponašanja, kao  sto  je  primjer  kod  nas u  Crnoj  Gori  gdje se  nasilje  tretira  kao  privatan problem”, naglašava psihološkinja. 

Da  bi  bolje  rayumjeli  problematiku neophodno je, dodaje ona, da svaki  pojedinac zamisli kako bi se osjećao kao žrtva bilo kog oblika nasilja.

“Ako se na trenutak u mislima postavimo u situaciju u kojoj smo sami napadnuti ili maltretirani, lakše ćemo razumjeti kako se osjeća onaj  ko je zaista u takvoj situaciji. Ako još i razmislimo o posljedicama koje takvo nasilno ponašanje može imati na psihičko i tjelesno zdravlje napadnutog, ali i napadača, vjerojatno nam neće pasti na pamet da nekoga zlostavljamo.Apelujem na sve  koji  trpe  nasilje ili  poznaju nekoga ko trpi nasilje, uvrede ili druge vrste uznemiravanja i napadanja, da se takav  vid  agresije  mora prijaviti,  kako prećutkivanjem i taj  neko ne bi bio saučesnik. Samo zajedno se možemo izboriti za sigurnost i bezbjednost svih nas”, zaključuje mr GolubovićPopović.

Avatar

Violeta Jašović

Pročitajte još